| Chapter 14 |
1 | Poslije tri godine saznali su Juda i njegovi ljudi da je Seleukov sin Demetrije s jakom vojskom i brodovljem doplovio u luku Tripolis,
|
2 | zavladao zemljom i pogubio Antioha i njegova skrbnika Liziju.
|
3 | Neki Alkim, koji je prije bio veliki svećenik a poslije se u vrijeme pobune svojevoljno okaljao, videći da se nikako ne može održati i da mu je posve onemogućen pristup k svetom žrtveniku,
|
4 | pođe godine sto pedeset i prve kralju Demetriju i donese mu zlatnu krunu i palmu, i k tome maslinove grančice koje se običavaju prikazivati u Hramu. Inače tog dana nije učinio ništa više.
|
5 | Ali kad ga je potom Demetrije pozvao u vijeće i upitao kakvo je raspoloženje i koje su nakane Židova, on iskoristi tu priliku za svoje lude namjere i odgovori:
|
6 | "Židovi koji se zovu Hasideji, a kojima je na čelu Juda Makabej, vode neprestano ratove i dižu bune te ne daju da se kraljevstvo naužije blagostanja.
|
7 | Zato sam ja, lišen pradjedovske časti, to jest velikog svećeništva, došao ovamo,
|
8 | jer su mi na srcu u prvom redu kraljevska prava, a u drugom naši sugrađani, jer zbog nepromišljenosti spomenutih ljudi sav naš narod trpi nemalu štetu.
|
9 | Kad sve to potanko saznaš, o kralju, po svojoj blagoj čovjekoljubivosti koju gojiš prema svima, udostoj se pobrinuti za dobro naše zemlje i našega naroda, kojemu prijeti pogibao sa svih strana.
|
10 | Jer dok Juda živi, ne može država uživati mira."
|
11 | Čim je to izgovorio, ostali kraljevi prijatelji, neprijateljski raspoloženi prema Judi, još većma uzeše podjarivati Demetrija.
|
12 | On odmah dozva Nikanora, koji je zapovijedao odredom slonova, te ga imenova upraviteljem Judeje i posla ga
|
13 | s nalogom da Judu pogubi a njegove ljude rastjera te da Alkima postavi za velikog svećenika veličanstvenog Svetišta.
|
14 | Oni pogani koji bijahu pred Judom iz Judeje pobjegli pridružiše se hrpimice Nikanoru, jer su mislili da će se nezgode i nesreće Židova okrenuti u njihovu korist.
|
15 | Kad su Židovi čuli za Nikanorov dolazak i za navalu pogana, posuli su se prašinom i stali se moliti Onome koji je dovijeka uspostavio svoj narod i koji se uvijek vidljivim znakovima zauzima za svoju Baštinu.
|
16 | Na nalog svog zapovjednika odmah krenuše odande i sukobiše se s njima kod mjesta Desaua.
|
17 | Judin brat Šimun uhvati se s Nikanorom, ali, iznenađen neočekivanim dolaskom protivničkih četa, pretrpje malen neuspjeh.
|
18 | Ipak se Nikanor bojao da odluči krvlju, jer je čuo o junaštvu Jude i njegovih, o njihovoj neustrašivosti u bojevima za domovinu.
|
19 | Zato je poslao Posidonija, Teodota i Natatiju da Židovima predlože i prihvate mirovne ponude.
|
20 | Ispitavši dublje te prijedloge, zapovjednik ih priopći svojim vojnicima; pokazalo se da su jednodušni i da pristaju na nagodbu.
|
21 | Uglavili su dan kada će se zapovjednici sastati na istom mjestu. Tada su sa svake strane došla po jedna bojna kola te su postavili počasne stolice.
|
22 | Juda je na prikladnim mjestima razmjestio naoružane ljude spremne ako bi neprijatelji iznenada što vjerolomno pokušali. Lijepo su se sporazumjeli.
|
23 | Nikanor se zadržao u Jeruzalemu, ne čineći ništa nepravedno. Štoviše, otpustio je ljude koji se bijahu okupili oko njega.
|
24 | Judu je neprestano imao uza se, jer je u srcu osjećao sklonost prema tom čovjeku.
|
25 | Nagovorio ga da se oženi i da ima djecu. Juda se oženio, živio u blagostanju i nauživao se života.
|
26 | Kad je Alkim vidio njihovu međusobnu sklonost i shvatio da su sklopili ugovor, otišao je Demetriju i rekao mu da Nikanor ima izdajničke namjere, jer je Judu, protivnika njegova kraljevstva, imenovao nasljednikom.
|
27 | Nato se kralj razgnjevi: razjaren klevetama tog nitkova, napisa Nikanoru pismo i poruči mu da zbog nagodbe veoma negoduje; i zapovjedi mu da mu odmah u Antiohiju pošalje Makabeja okovana.
|
28 | Kad je to stiglo Nikanoru, zbunio se, jer mu bijaše teško da pogazi nagodbu s čovjekom koji nije ništa kriv.
|
29 | Ali kako nije bilo moguće usprotiviti se kralju, vrebao je prigodu da taj nalog izvrši lukavštinom.
|
30 | Makabej je ipak zamijetio da se Nikanor hladnije vlada prema njemu i da ga susreće grublje nego što je običavao te nasluti da ta hladnoća nije dobar znak. Zato skupi oko sebe mnogo svojih pristalica i stade izbjegavati Nikanora.
|
31 | A ovaj, videći kako ga je čovjek vješto nadmudrio, pođe u uzvišeni i sveti Hram upravo kad su svećenici prinosili obredne žrtve i zapovjedi da mu predaju tog čovjeka.
|
32 | Kako su mu oni pod zakletvom izjavljivali da ne znaju gdje je čovjek koga traži,
|
33 | on podiže desnicu prema Hramu i zakle se ovako: "Ako mi ne predate Judu svezana lancima, sravnit ću to Božje svetište sa zemljom, raskopat ću žrtvenik te ću na istome mjestu podići divan hram Dionizu."
|
34 | Rekavši to, ode. Tada svećenici podigoše ruke prema nebu i zazvaše Onoga koji je uvijek branio naš narod:
|
35 | "O ti Gospodaru komu ništa ne treba, tebi se svidjelo da se Hram u kojem prebivaš nalazi među nama.
|
36 | Zato sad, sveti Gospodaru svake svetosti, sačuvaj dovijeka neoskvrnjen ovaj Dom koji je nedavno očišćen."
|
37 | Uto Nikanoru optužiše Razisa, jednog od jeruzalemskih starješina, čovjeka koji je ljubio svoje sugrađane i bio na vrlo dobru glasu, pa su ga zbog njegove dobrote nazivali ocem Židova.
|
38 | On je već u prvim vremenima pobune bio okrivljen zbog židovstva te se tijelom i dušom najpostojanije izložio za židovstvo.
|
39 | Stoga je Nikanor, da pokaže svoju otvorenu nesklonost prema Židovima, poslao preko pet stotina vojnika da ga uhvate,
|
40 | jer nije sumnjao da će nestanak tog čovjeka za Židove značiti težak udarac.
|
41 | Kad je, dakle, rulja već gotovo osvojila kulu i jurišala na ulazna vrata, kad je već bio izdan nalog da se podmetne vatra i vrata zapale, Razis se, opkoljen odasvud, baci na vlastiti mač.
|
42 | Radije je htio časno poginuti nego dopasti u bezbožničke ruke da podnosi uvrede nedostojne njegove plemenitosti.
|
43 | Ali kako se u bojnoj žurbi nije smrtno pogodio, a rulja na vrata prodirala unutra, odvažno otrča na zid te se junački strmoglavi na rulju.
|
44 | Kako su se svi odmah razmakli, pade usred praznine.
|
45 | Još dišući, ponesen gnjevom, ustade sav obliven krvlju i unatoč teškim ranama potrča kroz rulju te stade na strmu pećinu.
|
46 | Već posve bez krvi, istrže sebi utrobu uhvativši je objema rukama te je baci na rulju, moleći Gospodara života i duha da mu je jednom opet vrati. Tako je preminuo.
|