| Chapter 3 |
1 | Ojađen zaplakah i počeh moliti pun tuge:
|
2 | "Pravedan si, Gospode, sva su tvoja djela i svi tvoji putovi milosrđe i istina: ti si sudac svijeta.
|
3 | Spomeni me se i pogledaj na me: ne kažnjavaj me zbog mojih grijeha ni zbog prijestupa otaca mojih, koji su griješili pred tobom.
|
4 | Uistinu smo prestupili zapovijedi tvoje te si nas prepustio pljački, zatočenju, smrti i porugi među svim narodima među koje si nas razasuo.
|
5 | Pravedni su tvoji sudovi zbog grijeha što ih činih ja i moji oci, jer se nismo držali tvojih zapovijedi, nismo u istini hodili pred tobom.
|
6 | Sad postupaj sa mnom po svojoj volji, odluči se da prihvatiš moj duh, da umrem i postanem zemlja. Jer mi je bolje umrijeti nego živjeti i slušati lažne prijekore i gorčinu u duši kÓupiti. Zapovjedi da budem oslobođen od ove pokore pa da odem u prostore vječne: ne odvrći lica svoga od mene."
|
7 | Istoga dana i Sari, kćeri Raguelovoj, u Ekbatani Medijskoj, dogodi se te je izruži jedna sluškinja njezina oca
|
8 | zbog toga što je sedam muževa za koje Sara bijaše pošla pakosni zloduh Asmodej ubio prije nego što su ušli k njoj. Reče joj ona sluškinja: "Jest, ubijaš svoje muževe! Sedam si ih imala, a ne bijaše ti sreće ni s jednim.
|
9 | Zašto nas kažnjavaš? Ako su umrli, poteci za njima! Nikad mi ne vidjele ni tvoga sina ni tvoje kćeri!"
|
10 | Kad je Sara to čula, veoma se ražalostila. Plačući je otišla u očevu sobu, u nakani da se objesi. Ali onda, promislivši, reče u sebi: "Zar da mi oca kude i da mu predbacuju: 'Imao si jedinu, ljubljenu, kćer, pa ti se, na nesreću, i ona objesila.' Starog bih oca svoga rastužila i gurnula u carstvo mrtvih. Ne, neću se objesiti: bolje mi je moliti Boga da mi udijeli smrt da nikad više ne čujem ovakvih uvreda."
|
11 | I raskrilivši ruke kraj prozora, pomoli se ovako: "Blagoslovljen, Bože milosrđa, i blagoslovljeno tvoje Ime navijeke! Blagoslivljaju te sva tvoja djela zauvijek.
|
12 | Obraćam, Gospode, lice svoje k tebi i oči upirem u te.
|
13 | Zapovijedi, Gospode, da pođem s ove zemlje i da više nikada ne čujem one uvrede.
|
14 | Ti znaš, Gospode, da sam čista od svakoga grijeha s čovjekom
|
15 | i da nisam uprljala ime svoje, ni ime oca svojega u zemlji sužanjstva. Jedina sam kći u oca, nema on drugoga djeteta koje bi ga naslijedilo, niti kakva brata blizu, niti rođaka koga bih čekala. Sedam sam muževa već izgubila: tÓa čemu bih još živjela? Ne želiš li mi smrt udijeliti, svrni onda pogled na me i smiluj se da nikad više ne čujem onih uvreda."
|
16 | Obje molitve bijahu uslišane pred Slavom Gospodnjom.
|
17 | I bi poslan Rafael, anđeo Gospodnji, da ih oboje izliječi: da skine bijele mrlje s Tobita i vid mu vrati; a Saru, kćer Raguelovu, da dade za ženu Tobiji, sinu Tobitovu, te da okuje pakosnog zloduha Asmodeja: jer je ona Tobiji bila namijenjena. U isto vrijeme Tobit se vrati u svoju kuću, a Sara, kći Raguelova, siđe iz gornje sobe.
|